Dec
02
U povodu obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv naselja nad ženama te kampanje „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“ u Saboru je u četvrtak 28.studenog. održana tematska sjednica Odbora za ravnopravnost spolova sa temom “Sigurne kuće: jučer, danas, sutra”. Na sjednici su uz zastupnice i zastupnike sudjelovale predstavnice Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Ministarstva pravosuđa, Ministarstva unutarnjih poslova, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova te predstavnice brojnih organizacija civilnog društva koje se bave zaštitom žrtava obiteljskog nasilja.
Istaknuto je kako je postignut napredak u osnaživanju zakonodavnog okvira kojima se uređuje pitanje zaštite od nasilja u obitelji, ali je ukazano i na velik problem nedostatnog financiranja organizacija civilnoga društva koje su posvećene zaštiti žrtava takvoga nasilja, kako od strane države, tako i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.
Predsjednica Odbora Sabina Glasovac uvodno je ukazala na važnost uključivanja svih dionika društva, na svim razinama, u dosljednu implementaciju mehanizama za sprječavanje nasilja nad ženama. Iznijela je podatak kako je od ukupnog broja stradalih žrtava u kaznenim djelima vezanim uz obiteljsko nasilje, 75 posto žena. U vezi s tim osvrnula se na međunarodni i nacionalni zakonodavni okvir i dokumente usmjerene na zaštitu od nasilja u obitelji, posebno na članak 23. Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) koji je posvećen potrebnim mjerama za osnivanje dovoljnog broja odgovarajućih, lako dostupnih i sigurnih smještaja žrtvama rodno uvjetovanog nasilja.
Državna tajnica Margareta Mađerić predstavila je aktivnosti Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku u provedbi Istanbulske konvencije, poput financijske potpore osiguranju smještaja za žrtve nasilja u obitelji. Govorila je i o aktivnostima vezanim uz osnivanje sigurnoga smještaja u šest županija u kojima ga još nema – Krapinsko-zagorskoj, Koprivničko-križevačkoj, Ličko-senjskoj, Virovitičko-podravskoj, Požeško-slavonskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji. U cilju unaprjeđenja rada i pomoći žrtvama obiteljskog nasilja istaknula je važnost međuresorne suradnje, edukacije stručnjaka koji se u svom radu susreću s problematikom nasilja u obitelji, terapijskih programa za žrtve i počinitelje nasilja, besplatne pravne pomoći, te osiguranja financijskih sredstava za 24 satno dežurstvo putem SOS telefona.
Neva Tölle koordinatorica Autonomne ženske kuće Zagreb osvrnula se na trideset godina rada ove kuće koja, kako je posebno naglasila, zbog kontinuiranog smanjivanja financijskih sredstava ne bi mogla opstati bez privatnih donatora, volontera i altruizma. – Nama su potrebna dostatna i pravovremena sredstva za naš rad, istaknula je Tölle te apelirala da se učine potrebne zakonske promjene kako bi udruge civilnog društva koje rade životno važne poslove, kao što su autonomne kuće i skloništa, bile kontinuirano i dovoljno financirane za svoj rad.
O važnosti psiho-socijalne podrške žrtvama, ali i problemima nedostatnog financiranja govorila je Željka Barić, ravnateljica Doma za djecu i odrasle – žrtve obiteljskog nasilja Duga. Istaknula je kako je posao s osobama koje su bile izložene dugogodišnjoj traumi i nasilju u obitelji dugoročan i težak, a zbog nedostatka financijskih sredstava, mjesta za pružanje zaštite takvim osoba i sama postaju žrtve. – Samo u „Dugi“ jednomjesečni smještaj po ženi iznosi 4900 kuna, u domu rade 2 socijalne radnice, psiholog, pravnica, postoje pasivna i aktivna dežurstva, angažirani su i zaštitari i potrebna tehnička zaštita, tako da bi objektivno, kazala je Barić, za financiranje potreba ovakvih mjesta za zaštitu žrtava nasilja iz proračuna trebalo izdvajati tri puta više nego do sada.
Senka Filipović, voditeljica skloništa Centra za žene Adela iz Siska skrenula je pozornost na lošu koordinaciju između Centara socijalne skrbi i pravosudnih tijela, posebno u slučajevima kada se traži komunikacija djeteta žrtve nasilja s oba roditelja, i to u fazi kada ono na to još uvijek nije spremno. Nadalje, spomenula je problem administrativnih prepreka u stambenom zbrinjavanju žena koje se ne žele vratiti u isti grad ili mjesto u kojem su postale žrtve nasilja.
Tijekom rasprave koja je uslijedila, još je jednom istaknuta važnost među institucionalne suradnje, sustavnog rada na podršci žrtvama te nužnosti provođenja brzih i hitnih sudskih postupaka kada su u pitanju žrtve rodno uvjetovanog nasilja, uz poštivanje Direktive o pravima žrtve. U vezi s nedostatnim financiranjem organizacija civilnoga društva koje se bave pravnom pomoći, zaštitom i osnaživanjem žrtava nasilja naglašeno je kako nije dovoljno samo financiranje iz državnoga proračuna, već je potrebno senzibilizirati lokalne zajednice koje zajedno s državom trebaju sinergijski djelovati i iz svojih proračuna izdvojiti dovoljno sredstava za funkcioniranje mehanizama za zaštitu i pomoć ženama i djeci žrtvama nasilja.
