Jun
19
Zagreb, 19. lipnja 2021.
- lipnja je Međunarodni dan eliminacije seksualnog nasilja u sukobima. Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila je ovaj dan kako bi se podigla svijest javnosti o potrebi da se stane na kraj seksualnom nasilju koje se događa za vrijeme oružanih sukoba te kako bi se iskazala počast žrtvama seksualnog nasilja i svima onima koji su posvetili svoj život sprječavanju ove vrste nasilja. Ovaj datum izabran je zbog toga što je na isti datum 2008., Vijeće sigurnosti UN-a u rezoluciji 1820 osudilo seksualno nasilje kao taktiku ratovanja i proglasilo ga preprekom u izgradnji mira. Izraz „seksualno nasilje u sukobima“ odnosi se na silovanje, seksualno ropstvo, prisilu na trudnoću, prostituciju, pobačaj, prisilnu sterilizaciju, prisilni brak ili bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja slične težine proveden protiv žena, muškaraca, djevojčica ili dječaka koji je direktno ili indirektno povezan s nekim sukobom.
Postoji osnovana zabrinutost da se zbog straha i društvene stigme velika većina žrtava seksualnog nasilja ne usudi prijaviti ovu vrstu nasilja. Pretpostavlja se da za svaki prijavljeni slučaj silovanja povezanog s nekim sukobom, 10 do 20 slučajeva prođe neprijavljeno.
U Hrvatskoj je Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u ratu u primjeni od 18.06.2015., od kada je zanemarivo malo napravljeno u obavještavanju javnosti, posebno preživjelih, o postojanju i svrsi Zakona. Naprotiv, diskriminatorna rasprava o cilju i svrsi u procesu donošenja ovog Zakona imala je odbijajući efekt za žrtve te je posljedica bila da je prijavljen manji broj silovanja/seksualnih zlostavljanja. Zbog nezaliječene traume ili straha da će u društvu ili obitelji biti osuđivane i obilježene, žrtve vrlo često šute pa zločini ostaju neprijavljeni, a počinitelji nekažnjeni.
Ovaj je Zakon imao za cilj unaprijediti standarde ostvarivanja prava osoba, u najvećem broju žena koje su silovane i seksualno zlostavljane u ratu. Zakonom se, uz ostala prava, osigurala mjesečna financijska podršku preživjelima te im se dodijelio iznos jednokratnog materijalnog obeštećenja kao odgovor na propust države i društva u njihovoj zaštiti i ostvarivanju prava u proteklih dvadeset godina.
Sociološka studija “Procjena broja žrtava seksualnog nasilja tijekom Domovinskog rata na području Republike Hrvatske i optimalni oblici obeštećenja i podršku žrtvama”, UNDP, iz prosinca 2013., došla je do procjene da bi se broj žrtava težih oblika seksualnog nasilja u Hrvatskoj mogao kretati između 1.500 i 2.200 osoba.
Zbog odbijajućeg efekta prema žrtvama, a prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, od dana stupanja na snagu Zakona, Ministarstvo je zaprimilo ukupno 272 zahtjeva za stjecanje statusa žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu i ostvarivanje prava koja proizlaze iz Zakona. Do kraja 2020., Povjerenstvo je donijelo 256 rješenja, od toga 173 pozitivnih i 76 negativnih. U 6 predmeta došlo je do obustave/odbačaja upravnog postupka. Ministarstvo nadalje izvještava da je do kraja 2020. godine ostalo neriješenih 16 zahtjeva iz 2019. i 2020. godine.
Navedeni podaci ukazuju da je zahtjeve za stjecanje statusa žrtava seksualnog nasilja podnijelo tek oko 12 posto od procijenjenih žrtava ovog zločina, od čega je gotovo trećina zahtjeva odbijena.
U dijelu odbijenih zahtjeva vidi se daljnja diskriminacija u primjeni zakona jer se pogrešno ocjenjuje koje je područje Republike Hrvatske bilo pod izravnim oružanim sukobom, odnosno u uzročnoj vezi s oruženim sukobom. Tako se dijelovi teritorija RH koji su bili pod kontinuiranim uzbunama gotovo cijelu kalendarsku godinu ili duže proglašavani dijelovima teritorija koji nisu u izravnim oružanim sukobima. U jednom takvom slučaju radilo se o gradu koji je bio pod kontinuiranim uzbunama 1261 dan te je na njega bačeno više desetaka tisuća različitih ubojitih projektila.
Restriktivna primjena ovog zakona uzrok je duboke zabrinutosti obzirom da praksa ukazuje da sve žrtve silovanja nemaju ista prava, te da nadležno Ministarstvo donosi rješenja kojima se neke žene, žrtve silovanja, diskriminira i onemogućuje im se ostvarivanje prava. Obzirom da se isti obrazac nazakonitog odbijanja zathjeva već više puta ponovio, time se uspostavlja praksa po kojoj žrtve seksualnog nasilja ne mogu ostvariti prava po ovom zakonu – ako su počinitelji pripadnici HV i redarstvenih snaga.
Restriktivna primjena zakona koja nije u vezi sa smislom njegova donošenja, dodatno je udaljila doneseni zakon od osoba u čiju je korist donesena. Žrtave koje su se s povjerenjem obratile nadležnim tijelima, došle su u situaciju da moraju pokretati sudske postupke ili se obraćati ustavnom sudu, što sigurno nije bio smisao i svrha zakona.
Stoga zahtijevamo od Vlade RH i nadležnog Ministarstva branitelja da zaustavi diskriminaciju, osigura svim žrtvama pravo na obeštećenje i rehabilitaciju i tako pridonese stvaranju opće atmosfere u društvu koja na jednak način prepoznaje i poštuje žrtve stradale u ratu.
Ostvarenje reparacija osoba koje su preživjele seksualno nasilje u ratu treba biti praćeno i nastojanjem cijeloga društva u prepoznavanju problema i borbe protiv stigmatizacije i sekundarne viktimizacije osoba koje su preživjele nasilje i članova/članica njihovih obitelji. Preduvjet za učinkovitu primjenu ovog zakona je informirati javnost o problemu seksualnog nasilja u ratu. Prije svega potrebno je informirati žrtve, a onda sustavnim i zajedničkim djelovanjem svih nadležnih institucija, državnih tijela i civilnog društva postići željenu razinu pravde i ojačati mogućnost procesuiranja počinitelja. Bez navedenog nije moguće ostvariti cilj koji je zakonodavac naveo prilikom donošenja samog Zakona a to je da će “zakonskom zaštitom osobama biti omogućena ponovna integracija u društvo u kojemu će od stigme „silovanih“ preko „zaboravljenih“ u društvu, ojačanom psihosocijalnom i novo uvedenom materijalnom pomoći ponovo steći osjećaj pripadanja, zaštite i vjere u sustav.”
Sve navedeno upućuje da je potrebno provesti evaluaciju primjene zakona i suštinski ponovno preispitati i poboljšati odnos prema žrtvama silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja u ratu.
